U svakodnevnom životu izloženi smo čitanju raznih sadržaja, od kratkih poruka i oznaka u prostoru do složenijih tekstova, medijskih poruka i umjetničkih prikaza.
O samom se čitanju mnogo govori u medijima, obrazovnim projektima i kulturnim inicijativama, osobito za vrijeme održavanja književnih festivala ili sajmova te nadolazećih blagdana. Ipak, unatoč toj širokoj vidljivosti, rijetko se zaustavimo i razmislimo što zapravo podrazumijevamo u frazi proces čitanja te koliko je on duboko povezan s načinom na koji učimo, tumačimo iskustva i usmjeravamo pažnju. Pitanje koje pritom često izostaje jest koliko toga tijekom dana „upijemo“ zahvaljujući toj složenoj kognitivnoj vještini — i u kojoj nam ona mjeri oblikuje razumijevanje svijeta koji nas okružuje.
Usvajanje pisanog jezika složen je intelektualni proces koji uključuje široku mrežu moždanih sustava. Čitanje i pisanje su usko povezani i često se međusobno nadopunjuju u procesu opismenjavanja; međutim, ovisno o pristupu i kontekstu učenja, moguće ih je i pedagogijski razlikovati i poticati zasebno. Ipak, čitanje i pisanje komplementarni su elementi koji grade temelj naše sposobnosti učenja, neverbalne komunikacije i uspješnog snalaženja u obrazovnom sustavu.
Čitanje je proces dekodiranja vizualno prikazanog sadržaja koji uključuje i fonološku, semantičku i radno-memorijsku obradu. Primarni vizualni korteks registrira grafičke oblike, ventralni tok prepoznaje uzorke i stabilne vizualne strukture, jezična područja temporalnog režnja povezuju ih s fonološkim i semantičkim informacijama, a parijetalna i frontalna područja djeluju u sklopu međusobno povezanih mreža koje omogućuju integriranje, razumijevanje i kontekstualizaciju pročitanog sadržaja.
Za razliku od govora, koji se spontano razvija kao posljedica biološke potrebe za komunikacijom, ovladavanje pisanom riječju zahtijeva oblikovanje novih neuronskih veza i dugotrajno uvježbavanje. Dakle, ljudski mozak nije evoluirao kako bi podržao čitanje i pisanje, već je te funkcije dodijelio postojećim kognitivnim sustavima razvijenima za snalaženje u okolini.
Djeca zapažaju simbole i slike od najranijeg djetinjstva. Nerijetko ih zapamte kao zanimljivost koju potom unose u simboličku igru, ili ih analiziraju i povezuju s kontekstualnim značenjima stečenim promatranjem odraslih. U praksi to vidimo kao prepoznavanje logotipova, ilustracija i vizualnih oznaka bliskih sadržaja. Taj proces često nazivamo globalnim čitanjem: riječ ili simbol prepoznaje se kao cjelovita vizualna cjelina, a ne uvijek kao složeni niz grafema.
Ovaj rani proces kasnije se nadograđuje fonološkim i analitičkim strategijama, ali upravo globalno prepoznavanje pokazuje kako se vizualni podražaji mogu sustavno tumačiti — pa tako i umjetnička djela.
Konkretno i sustavno opismenjavanje omogućuje djeci stjecanje znanja putem posrednog iskustva: čitanjem se izlažu situacijama, odnosima i perspektivama koje su u stvarnom životu izvan njihova dosega. Ovo posredno učenje obogaćuje mentalne modele, potiče razvoj empatije, apstraktnog mišljenja i sposobnost predviđanja ishoda. Iako je posredno učenje snažan alat za razvoj razumijevanja, važno je napomenuti da u nekim domenama praktično iskustvo i neposredna aktivnost imaju nezamjenjivu ulogu. Djeca koja razvijaju svijest o vlastitim misaonim procesima lakše uočavaju kad im neki sadržaj nije jasan te aktivno traže razjašnjenja i rješenja. Metakognitivne strategije omogućuju procjenu vlastitih misaonih procesa, kritičko promišljanje i regulaciju emocionalnih reakcija. Aktivnost prefrontalnih regija ima središnju i značajnu ulogu u koordinaciji planiranja, praćenja zadatka i donošenja odluka; te regije rade u suradnji s drugim mrežama mozga u podršci samoregulatornom učenju — upravo je to razlika između pukog dekodiranja znakova i stvarnog razumijevanja pročitanog sadržaja.
Pisani jezik nije jedini sustav simbola podložan analizi. Vizualno opažanje umjetničkog djela također uključuje sustavnu perceptivnu i kognitivnu obradu: prepoznavanje boja, oblika, linija i kompozicije, povezivanje tih elemenata s kontekstom i iskustvom te formiranje interpretacije koja može imati i emotivnu dimenziju. To je temelj vizualne pismenosti: sposobnosti tumačenja vizualnih informacija na način koji je smislen, kritički i kontekstualno utemeljen.
Kako bismo to mogli bolje razumjeti, za primjer ćemo uzeti likovno djelo „Poljubac“ austrijskog umjetnika Gustava Klimta.
Prvo uočavamo zlatne tonove koji dominiraju kompozicijom i stvaraju dojam izdvojenosti prizora iz svakodnevnog prostora. Slijedi prepoznavanje dviju figura u (intimnom) zagrljaju — prizor koji pobuditi razdraganost ili sjetu prilikom emocionalne reakcije, ili pak interes za promatranjem i otkrivanjem simbolika prilikom racionalne reakcije. Ornamenti na muškoj figuri karakterizirani su pravokutnim, linearnim motivima, dok ženski lik prate mekši i kružni oblici; takav formalni kontrast može simbolički sugerirati različite psihološke kvalitete i uloge. Pozadina se postupno gubi u zlatnoj izmaglici.
Važno je pritom istaknuti da je ovo jedna interpretacija: različiti teorijski pristupi (formalni, ikonografski, društveno-historijski) mogu ponuditi nadopunjujuća ili drugačija tumačenja. Ipak, sam kognitivni postupak — dekodiranje vizualnih elemenata, njihova semantička interpretacija i refleksija — jako je sličan procesu koji koristimo pri razumijevanju teksta. Djeci vrtićke dobi djelo možemo približiti kroz neposredne, senzorne aspekte: koje boje primjećuju, što im u slici djeluje „toplo“ ili „nježno“, koje oblike mogu pronaći na odjeći ili plaštu. Djeci školske dobi možemo ponuditi strukturiran razgovor o simbolima, o obilježjima secesije te o načinu na koji umjetnik „priča“ bez upotrebe riječi. Takav postupni pristup razvija osnovu vizualnog čitanja koja kasnije postaje temelj za kritičku analizu i usporedbu.
U ranijoj, predčitačkoj fazi, djeca otkrivaju da je tiskani tekst sustav znakova s uređenim smjerom, pravilima i svrhom. Pisani se tekst najlakše približava kroz zajedničko listanje slikovnica, izlaganje rukopisu odraslih, imenovanje oblika slova i prepoznavanje jednostavnih ponavljajućih struktura u riječima koje su djeci bliske. Takva iskustva stvaraju osjećaj da je tekst sredstvo za prijenos poruke, a ne skup nasumičnih znakova. Aktivnosti koje nadograđuju iskustvo promatranja potiču kreativno i taktilno istraživanje. Izrada kolaža sa zlatnim papirom, korištenje aluminijske folije kao interpretacije svjetlucavih površina ili oblikovanje žice za linearnu dekoraciju omogućuju djeci da prepoznaju materijale različitih svojstava te da iskušaju tehnike koje traže preciznost, strpljenje i planiranje.
Procesom praktičnog rada djeca prenose postupke dekodiranja i interpretacije u kreiranje privatnih interpretacija — proces stvaranja doživljaja i kreativnog izražavanja povezuje ukupnu percepciju s vlastitim doživljajem. S vremenom se kontinuiranim izlaganjem i vježbom prelazi u fazu automatizacije prepoznavanja riječi: neuronske veze uklopljene u vizualno-fonološku mapu postupno postaju učinkovitije i brže. Automatizacija nije jednokratan događaj nego progresivan i dugotrajan proces — što se više i kvalitetnije čita, to je prepoznavanje riječi brže i zahtijeva manje svjesnog napora. Kada su ti mehanizmi već uspostavljeni, razvija se sposobnost dublje interpretacije: povezivanja pročitanoga s prethodnim iskustvima, uočavanja emocionalnih nijansi i razumijevanja implicitnih poruka.
Redovito poticanje ovih procesa pomaže djeci i odraslima razviti dublje i fleksibilnije razumijevanje — kako pisanog jezika, tako i vizualnih poruka. Čitanje se ne ograničava samo na tekst, već i na kreativnost, pridonoseći pritom kognitivnoj fleksibilnosti, emocionalnoj zrelosti i osjetljivosti za simboličke signale u društvenom okruženju. Dakle, čitanje i umjetnost djeluju kao komplementarni procesi koji oblikuju stvaranje privatnih doživljaja kao posljedicu našeg intelektualnog rada. I dok nismo odgovorni za to kako čitamo, svakako je na nama da pažljivo biramo što čitamo – a o tome ćemo govoriti u nekom drugom članku.
Danijela Varga, mag.praesc.educ.
EduLittera
