U vremenu kada djeca sve češće odrastaju uz ekrane, a sve rjeđe uz knjige, pitanje koje nam se nameće samo po sebi jest: što im uopće nudimo na čitanje? Je li dječja književnost uistinu prilagođena djeci ili je, pod krinkom didaktičke vrijednosti, postala još jedna obveza, još jedan zadatak u školskom danu? Odgovor možda ne leži u broju stranica ili temama, već u jeziku koji ta književnost govori – jeziku koji razumiju i koji ih zove na igru, istraživanje, smijeh i razmišljanje. Upravo se u tom prostoru, gdje se stil susreće s razumljivošću, frazeologija pokazuje kao bogatstvo koje ne smijemo zanemariti.
Ovaj esej temelji se na akademskom istraživanju frazeologije u romanu “Duh u močvari” Ante Gardaša, no njegova je poruka šira: frazemi u dječjoj književnosti nisu samo ukrasi, već ključ za povezivanje jezika, mišljenja i osjećaja mladih čitatelja. I upravo zato je važno čitati ono što se često previđa – literaturu koja se možda ne nalazi na popisu obvezne lektire, ali koja djeci nudi jezičnu igru, emocionalno razumijevanje i književnu pustolovinu.
Jezik kao igra i znanje
Frazeologija kao grana jezikoslovlja proučava ustaljene sveze riječi – frazeme – koji se ne tumače doslovno, već preneseno. U svakodnevnom govoru odraslih, ali i djece, frazemi su gotovo neprimjetni. Kažemo “pao mi je kamen sa srca”, “nije mu ni do čega” ili “drži ga u šaci” – a da pritom ne razmišljamo o doslovnom značenju tih izraza. Upravo se u toj rečeničnoj spontanosti krije njihova interpretativna snaga: frazemi pomažu djeci da prepoznaju emocije, odnose i situacije koje im se možda ne mogu objasniti u jednostavnim pojmovima. U kontekstu dječje književnosti frazeologija nije samo jezični alat, već i način stvaranja bliskosti između teksta i čitatelja. Kad autor koristi izraze koji su djetetu poznati – iz svakodnevnog govora, iz kuhinje, s igrališta – stvara se osjećaj da knjiga “govori njihovim jezikom”. No frazemi imaju i obrazovnu vrijednost: obogaćuju vokabular, potiču znatiželju prema značenju izraza, otvaraju prostor za razgovor, pa i za humor.
Anto Gardaš i njegov “Duh u močvari”
Ante Gardaš, pisac koji se u hrvatskoj književnosti za djecu izdvojio po sposobnosti povezivanja pustolovine, humora i jezika u jedinstvenu i nadasve zanimljivu cjelinu, autor je romana “Duh u močvari”, objavljenog 1989. godine. Taj se roman može čitati kao pustolovna priča s detektivskim elementima, ali i kao hvalospjev prirodi, prijateljstvu, domišljatosti i snazi dječje ustrajnosti.
Radnja romana odvija se u Kopačkom ritu, močvarnom području Baranje, tijekom zimskih praznika. Dječaci Miron i Zoltan suočavaju se s enigmom tajanstvenog duha koji luta močvarom. Kako se priča razvija, otkriva se zaplet vezan uz krivolovce i potreba da se sačuva prirodno stanište životinja. Djeca postaju junaci, ali i istraživači, i to ne samo prirode, već i jezika. Gardaš koristi brojne frazeme – od glagolskih i priložnih, do arhaičnih i regionalno obilježenih – ne da bi komplicirao tekst, već da bi mu dao životnost i dinamiku.
Površni ukras ili izvor značenja?
Analiza jezika u romanu pokazuje kako su frazemi daleko od površnog ukrasa. Oni u tekstu služe kao pokazatelji emocija, intenziteta situacije, odnosa među likovima. Kada Gardaš piše da se nekome “sledilo srce od straha”, on djetetu nudi ne samo sliku, već i osjećaj koji prepoznaje iz vlastitog iskustva. Autor se također koristi i popularnim glagolskim frazemima poput “ne dolazi san na oči”, “držati jezik za zubima”, “uzeti stvari u svoje ruke” – koji ilustriraju stanje lika i dinamiku radnje. Priložni izrazi poput “u pol bijela dana” ili “istinu na Sunce” dodaju vremensku i emocionalnu dimenziju. Nadalje, frazemski arhaizmi poput “držati nekoga u šahu” omogućuju djetetu da osjeti da je dio šire jezične i kulturne baštine. Takav stil nije samo pitanje jezika. On je pedagoško sredstvo – način na koji se čitatelju pomaže da razvije osjećaj za nijanse, za metaforu, za emocije. I u tome se krije vrijednost ovakve književnosti.
Zašto čitati zaboravljene knjige?
Nažalost, mnoga vrijedna djela poput “Duha u močvari” nisu više na popisima obvezne lektire, no to nipošto ne znači da su zastarjela ili bezvrijedna. Naprotiv, takva literatura često zadržava ono što suvremena izdanja ponekad gube: bogatstvo jezika, strpljivo razvijanje radnje, karakterizaciju likova kroz riječi, a ne samo kroz akciju.
Djeca su itekako sposobna razumjeti i voljeti kompleksan tekst, ako je pisan s poštovanjem prema njihovom iskustvu. Gardaš to radi upravo kroz jezik – daje im frazeme koji nisu didaktički objašnjeni, već prirodno ugrađeni u dijalog, opis i naraciju. Time im daje povjerenje da mogu razumjeti i više nego što možda misle.
Frazeologija – most između generacija
Učimo li djecu frazemima, učimo ih i o povijesti jezika, o kulturnim kontekstima, o metaforičkom razmišljanju. To je sposobnost koja prelazi granice školskih predmeta. Djeca koja u ranom uzrastu usvoje bogat vokabular i sposobnost prenošenja osjećaja putem jezika, kasnije postaju vrsni komunikatori, čitatelji, pa i pisci.
Upravo zato frazeologija ne pripada samo znanstvenim časopisima i sveučilišnim katedrama. Ona pripada i školskim klupama, vrtićkim skupinama, knjižnicama i obiteljskim večerima uz knjigu. Pripada pričama koje će djeca pamtiti, frazemima koje će ponavljati, možda i ne znajući otkud dolaze, ali osjećajući njihovu težinu i značenje.
UMJESTO ZAKLJUČKA: “Duh u močvari” nije samo roman o močvarnom duhu. To je priča o jeziku, prirodi, prijateljstvu i otkrivanju istine, knjiga koja uči djecu misliti, osjećati, povezivati – a da im to pritom ne kaže izravno, već ih poziva da otkriju značenje sami. U vremenu kada se izbor knjiga za djecu sve češće temelji na popularnosti, vizualnom identitetu ili tržišnoj privlačnosti, nužno je podsjetiti se na djela koja možda nemaju sjajne naslovnice, ali imaju neprocjenjivo unutarnje bogatstvo.
Frazeologija u književnosti za djecu nije samo predmet jezikoslovnog interesa – ona je dar. I zato, čitajmo s djecom i djeci ne samo nove, već i one “zaboravljene” knjige. One koje u jeziku kriju pustolovine, koje u frazemima nose emocije, i koje – baš kao duh u močvari – čekaju da ih netko ponovno otkrije.
Jer ponekad se baš u močvari jezika, na mjestu koje smo previdjeli, krije najčudesnija književna tajna.
